Čovjek u zrelim godinama,još mlad da radi, ali star da dozvoli sebi da ne  zna, sjedi ispred roditeljske kuće i gleda u voćnjak i bašte pune jeseni. Razmišlja o onome što je odavno slutio, a odskora shvatio – nije on tvorac Bonele… nikako on to nije. Jer sve što toj priči samo jedan čovjek može dati, nedovoljno je i malo. I bilo bi nepošteno misliti nešto tako, zaključio je.

Njeni iskonski tvorci su glad i iskustvo. Ali ne njegovi glad i iskustvo, već njegova  naroda, njegova bratstva… Glad i iskustvo sijedih glava i časnih starina. Glad djece i majki… Glad plemena.

„Ja sam samo onaj davni dječak koji je čuo i upamtio sve njihove priče“ – pomisli i pokuša da ih po ko zna koji put ponovo vidi i čuje u sebi.

O stotinu zima i ljeta on skoro sve zna iz priča svoga oca i djeda. Zna, bar mu se tako čini, svaku ovdašnju biljku, a sve zahvaljujući dugim zimskim pričanjima uz oganj. I kuda god da ga korak odnese on se srijeće sa nekom od njih. Ponekad, kao sa starim znancem i prijateljem pred kojim nema tajni, a ponekad kao sa kakvim mitskim stvorenjem iz doba davnašnje gladi.

Hrast mu se učini kao takvo stvorenje. Raskrošnjan, ogroman i grub, on prkosi godinama, sušama i snjegovima. Kao da se ne obazire na ljude. Čak ni na djecu… A opet, ovaj čovjek zna da je to samo naizgled tako. Rekli su mu, časni ljudi i pouzdani svjedoci, da su jedne davne i gladne godine, sa toga hrasta skinuli svu koru,samljeli je i napravili brašno. Da su stotine i hiljade njegovih žirova samljevenih u brašno spasili mnoge živote gladne čeljadi…

Ipak je on grubijan zlatnoga srca, pomisli čovjek, i rukom pomilova njegovu grubu koru stabla… Hvala ti gordi starče-reče mu i podje dalje.

Krenuo je tamo odakle sve počinje i gdje će se sve završiti. Ka Ljubišnji planini.

Ne postoji država, nebesko tijelo, planeta, ne postoji more koje počinje tvojim prvim slovom, jer ga dostojni nijesu -pomisli. Tim slovom počinje ljubav, Ljubišnja i ljekovite biljke tvoje…. goro.

Čovjek sjede i zagleda se u visoko.

Sjutra ću poraniti, pomisli, i polako se peti ka vrhovima njenim. Da pogledam zemlje mojih predaka, moga naroda. Da vidim druge planine… Da pogledam ka Romaniji, punoj dobrih trava, Goliju da vidim, Lukavicu plemenitu i Komove sure. Tamo, tamo su moji prijatelji koji liče na svoje planine…

A onda  ustade jer pred planinom se ne sjedi. Gledao je u nju po hiljaditi pun, i uvijek i iznova pun divljenja i nijem.

Krenuo je ka Ljubišnji dobro znanim stazama, koje mu  je davno utabao onaj dječak koji skuplja kruške.